— A ako se ipak udam za njega? Jednostavno odem u matičnu službu i venčam se?
Gordana ju je pogledala čeličnim pogledom, onim koji je Nevena znala još iz detinjstva.
— Onda zaboravi na ovaj stan. I na mene. Neću gledati kako uništavaš svoj život. Biraš — ili porodica sa perspektivom i moja podrška, ili tvoj prodavac i potpuna samostalnost.
Nevena nije mogla da veruje svojim ušima. To nije bila ona žena koja je noćima sedela nad njenim diplomskim radom. To je bila strankinja, spremna da uništi njenu sreću zarad sopstvenih principa.
Zvono na vratima prekinulo je tišinu. Marko je stigao ranije.
— Ja ću, — rekla je Gordana.
Otvorila je vrata. Na pragu je stajao Marko — raščupan, u izgužvanoj košulji.
— Dobar dan, Gordana.
— Zdravo, Marko. Uđi, moramo ozbiljno da razgovaramo.
Zagrlio je Nevenu, ali mu je u očima bilo samo jedno pitanje. Ona odmahnu glavom: objasniću kasnije.
U kuhinji je Gordana već stavljala vodu za čaj.
— Sedi. Hoćeš li čaj?
— Ne, hvala. Gordana, recite mi otvoreno: zašto ste otkazali svadbu?
— Zato što nisi dovoljno dobar za moju ćerku. Nemaš ni diplomu, ni stan, ni perspektivu. Šta možeš da joj pružiš?
— Volim je.
— Ljubav ne hrani i ne greje. Nevena zaslužuje više od toga.
Marko steže pesnice, ali govori mirno:
— A šta misli sama Nevena?
Oboje su se zagledali u nju. Gordana — uverena da će joj ćerka poslušno slediti put koji joj pokazuje. Marko — s nadom u očima.
Nevena otvori usta, ali reči nisu izlazile.
Marko izvadi telefon i poče brzo nešto da prelistava.
— U redu. Restoran smo otkazali — naći ćemo drugi. Cveće ćemo sami kupiti. Muziku puštamo preko zvučnika. Fotografa zovemo poznanika. Sve ćemo srediti sami.
— Ti ne razumeš — prekinula ga je Gordana — svadbe neće biti!
— To nije vaša odluka!
— A čija? Nevenina? Pogledaj — ne može ni reč da kaže! Jer zna da sam u pravu!
Nevena se trgnu:
— Dosta više da odlučuješ umesto mene! Imam trideset dve godine i sama znam šta hoću!
— I šta to? Da živiš u iznajmljenoj garsonjeri? Da rodiš dete a nemaš pojma kako ćeš ga podići? Nisam te ja za to odgajala!